Generalno:
Pohvalno je da Bjelovar ima tako razgranatu kazališnu aktivnost, došle su čak četiri predstave, a kažu da imaju osam predstava ove godine! To je doista izvrsno i očito je da se tamo radi na pravi način i otvara prostor različitim kreativnim ljudima.
No, tužno je da u cijeloj županiji postoje samo dva grada koja aktivno rade amatersko kazalište: Bjelovar i Hercegovac. Nekako mi se čini da je to županija s puno više potencijala i bilo bi dobro istražiti razloge i načine kako potaknuti i ostale gradove da se uključe.
Viđene predstave:
Dvije su predstave bile u liniji svakodnevnog života sa odraslim ansamblima: Zbogom pameti (Fosili, Bjelovar) i Vrata, prozori i prirodni nagoni (Hercegovac) dok su tri bile rad s bjelovarskim srednjoškolcima: San, Zar opet ta Pepeljuga i Medeja (Bjelovar).
Predstave linije svakodnevnog života:
Ružica Gašperov: Zbogom pameti, režija Maja Margareta Fabičević, Skupina Fosili (Bjelovarsko kazalište).
Splitski tekst o djedu koji se vratio iz staračkog doma i sada gnjavi sve susjede i svoju obitelj (dvije kćeri), a zapravo mu nedostaje njegova pokojna supruga, adaptiran je sa splitskog na bjelovarski. I to je dobro, ali se trebalo još malo poraditi na obradi. Nedostaje jasniji dramaturški okvir teksta, zapravo nema radnje (moguća radnja je u liku o kojem se priča, neki Dugi koji se pojavio nakon puno godina, a jedna od kćeri je nekad s njim hodala, ali to nije uopće razrađeno). Nije jasno ni do kraja oko motivacije likova, djed je bio u domu jer je senilan i bježi od kuće, pali vatru i pušta vodu, a sad je vrlo bistar. Govori se da je to sve radio da privuče pažnju, ali to su simptomi senilije koja se teško glumi. Promjena u odnosu sa sestrom pokojne žene – prvo se okrutno vrijeđaju, a onda igraju vrlo toplu scenu razumijevanja, itd. Moguće je igrati i predstavu bez radnje (samo niz situacija koje pokazuju određeni isječak realnosti), ali tada u ovoj postavi predstava mora biti kraća i mora se odlučiti o tonu. Jer bez jasnog okvira teško je igrati dramu, tako da su ovdje izmjene dramskog i komičnog usporavale predstavu, a nisu joj davale dodatnu dimenziju. To je i glumcima postavljalo neke teške zadatke (kćeri koje su morale biti stalno zabrinute, a koje su pokazale kako su umješne u igri kad su se šalile oko očeva sprovoda). Zato bi bilo dobro skratiti predstavu, ubrzati je te likove i odnose postaviti čisto i jasno. Preporuka je da glavna glumica ne režira predstavu jer bi sigurno i sama vidjela ove zamjerke da je mogla gledati predstavu iz gledališta. Ansambl je dobro pogođen u odabiru glumaca, odličan u tzv. maloj igri (međusobnim odnosima i duhovitim situacijama) a predstavu glumački nose Milan Markovinović kao djed Ivan, koji je nagrađen za najbolju mušku ulogu i Margareta Fabičević, koja je izvrsno odigrala dosadnu susjedu pa je nominirana za najbolju žensku ulogu. Tehnički je predstava jako dobro vođena (zvukovi, efekti).
Vjekoslav Domini: Vrata, prozori i prirodni nagoni, režija Ivan Bratković, „Pučka scena“ hrvatske čitaonice Hercegovac.
Sin stolara Špičeka osuđen je dvije godine uvjetno za pokušaj silovanja djevojke pa obitelj smatra da njihov sin ima problema sa spolnim nagonom koji bi trebao liječiti. Naime, imao je još nekih avantura tog tipa s prijateljicama majke, koje nam u prvom dijelu predstave iznosi i opisuje na prilično neukusan način!!?? No kad dođu roditelji s djevojkom, ispostavi se da oni zapravo žele oženiti svoju kćer za mladića i pri tome dobiti besplatno stolariju za svoju novu kuću. Ako ne, onda traže odštetu, a jedan od argumenata je pištolj mladenkina oca. Zatim puste dvoje mladih da odu u sobu „dogovarati se“, a na kraju mladić ne može ništa pod pritiskom svadbe, tužbe i prozora. Tekst se temelji na dva štosa – jedan je neukusan (silovanje koje to nije i sprdanje sa silovanjem kao takvim), a drugi (pokušaj jedne obitelji da uz pomoć svoje kćeri izvuče korist od obitelji njezinog dečka) nedovoljan za cjelovečernju predstavu. Uz to ima i nelogičnosti (roditelji mlade su prvo išli na sud, dobili presudu za pokušaj silovanja!!!! a tek onda došli s ponudom i traženjem vjenčanja), kao i nejasnoće kod postave likova ili njihove motivacije (želi li mladenkin otac da ona čuva djevičanstvo ili njime zaradi prozore). Ono što je najgore u predstavi je da je poruka, koja se šalje, afirmacija nasilja nad ženama: mladić javno kaže da ne može kad mu se ne opiru, otac se oduševljava njegovim opisima nasilja nad majčinom prijateljicom s kojom je također spavao!, djevojka koju je pokušao silovati je bila puna modrica, a djevojka tuži mladića za silovanje i dobije spor iako zapravo mladića voli!!!! Svi se izruguju djevojci koja je nevina kao glupači koja ništa ne zna (umjesto da se dosljedno igra na sukob različitih moralnih postavki roditelja muške i ženske djece iz čega bi se dalo izvući odlične komediografske elemente). Loše odabran tekst nije mogao spasiti ni vrlo umješan ansambl, naročito stariji dio. Iako uglavnom sjede oko stola, četvero glumaca fino igraju u dijalogu s drugim licima, plasiraju svoje replike i čuju partnera. Zato su za najbolju mušku nagradu nominirana dva oca (Josip Klobučar za ulogu stolara Ivana Špičeka i Zoran Kramarić za ulogu šofera Ike Strunje), a glumački je najbolja bila Natalija Poredski za ulogu domaćice Roze Špiček, koja je također nominirana za najbolju žensku ulogu.
Ostale tri predstave izvodili su bjelovarski srednjoškolci.
Richard Jones: San, režija Nikolina Marinić, Skupina Bjelokaz 1, Bjelovarsko kazalište.
Američka inačica Piranedellova teksta Šest lica traži autora, samo u kraćoj verziji (jednočinka). Dvoje ljudi dolazi u sobu i ne znaju tko su pa kroz zajednički razgovor otkriju da su zapravo likovi drame koja nastaje. To naoko zvuči kao zanimljiva ideja, ali se radi o nepostojećim likovima, likovima koji nisu ništa osim tih replika koje govore, a tako prazne likove je vrlo teško igrati. Dvije mlade, iznimno talentirane glumice (Antonija Prka i Ivana Stari) hrabro su se nosile s time (ponekad malo pretiho ili pak ometano lupom cipela), ali nisu mogle preskočiti ograničenja lika. Potrebno je paziti i na kostime i nikada kostimom ne „lomiti“ glumicu u struku, te prilagoditi kostim pozornici (ako već cipele lupaju na nekoj sceni onda manje hodati)!
Ana Tonković Dolenčec: Zar opet ta Pepeljuga režija Margareta Fabičević, Skupina Tini Bjelokaz, Bjelovarsko kazalište.
Tekst o Pepeljugi postavlja grupa mladih – dok jedni govore da im je dosta više te Pepeljuge, drugi bi išli gledati sapunicu. Jedna od glumica objasni da je Pepeljuga kao sapunica i tad krene igranje Pepeljugine priče i paralele sa sapunicama. Ta paralela je vrlo zanimljiva (Kralj ima glazbu Dinastije, kad istražuju čija je cipelica dolaze likovi iz CSI), iako nije dosljedno provedena (motiv zle maćehe je film Psiho, koji se kasnije izgubi, a mogao bi biti Sulejman, motiv Pepeljuge mogla bi biti Lara ili Sila…), tako da bi bilo dobro tu ideju razraditi. U tu kategoriju dobre intervencije pripadaju i songovi pojedinih likova koji ih karakteriziraju (dva plemića, dvije zle sestre), ali bi se to moglo također dosljedno provesti. No u kategoriju intervencija, koje nisu dobre, ide krajpredstave, u kojem se zla maćeha udaje za kralja. Iako se ona kao pokajala u trenutku prije, ipak se takva promjena kraja mora bolje opravdati. Inače otvara priču „Pepeljuga 2“ u kojoj ona sad preko kralja pokušava uništiti Pepeljugu i princa.
Ansambl je bio dobro vođen i raspoložen, a naročito dvije zle sestre (Helena Knežević i Buga Kranželić), koje su i ravnopravno podijelile nagradu za sporednu žensku ulogu, i Antonio Klavda kao Kralj, koji je također nagrađen za sporednu mušku ulogu. Predstava je nagrađena i za kostimografiju (Marijana Hanževečki). Iako je to tzv. ležerni stil igranja, svejedno treba paziti na detalje jer sve što je na sceni šalje neku svoju poruku – u ovom slučaju nije dobro na scenu koristiti kutiju s američkom zastavom jer se sve zbiva u nekom bajkovitom ne-prostoru. Kada djevojke obuku lijepe haljine ne smiju se vidjeti potkošulje na leđima, majka treba podići kosu u punđu da bi izgledala ozbiljnije od kćeri…
Euripid: Medeja, režija Nikolina Marinić i Marko Dragičević, Bjelokaz 2, Bjelovarsko kazalište.
Izuzetno dobro postavljena Medeja, jedno je od najtežih djela za igranje. Dobro je napravljeno kraćenje jer su ostali svi važni dijelovi koji pričaju priču, dobro su postavljene motivacije glavnih likova (Medejina ludost od iznevjerene ljubavi, kojoj je sve podredila, Jazonov novi pokušaj pronalaženja nove žene, koja će mu riješiti životnu pozciju). Odlično je vođen zbor, u govoru i glumi (suosjećanju s Medejom, a kasnije s djecom) i funkciji unutar drame: iz kora izlaze pojedini sporedni likovi, u jednom trenutku, u sceni drugog susreta Medeja i Jazon kleknu na pod i služe kao scenografija. Vizualno scena je impresivna: sve u crnom, povremeno se skinu plaštevi s kora pa bljesnu bijela lica, teška ribarska mreža sa dvije strane uokviruje scenu (a iza nje se kor sakrije u nekim scenama), muški likovi imaju stilizirane antičke haljine i pojedini detalj, Jazonova svjetla kosa zasja svaki put kad dođe na scenu, a Medeja privlači svjetlo na sebe u izrazito crvenoj haljini!
Kad pojedine djevojke izlaze iz kora, slabije su u dikciji, iako su, što se govora tiče, najslabiji muški likovi (osim Peleja koji je razgovijetan), koji idu do granice nerazumljivosti. Jazon to nadoknađuje svojom pojavom, ali mora obratiti pažnju na mimiku lica – ne smije se mrštiti kad Medeja spominje djecu jer ga se prikazuje kao zabrinutog oca, i ne mora toliko zabacivati kosu, koja je sama po sebi dovoljno vidljiva.
No, bez obzira na umješno vodstvo redatelja, taj bi komad bio nemoguć bez glumice koja može odigrati Medeju. Antonija Prka, mlada srednjoškolka, igrala ju je s iznimnim žarom i strasti, koncentrirano do kraja, razgovijetno u govoru, jasno u porukama pa ne čudi da je nagrađena za najbolju žensku ulogu.
Ono što se može i treba popraviti.
1. Dadilja mora otvoriti lice, da se je vidi i čuje, te paziti da govori nama u gledalište, njezina ekspresija mora biti malo jača. To je iznimno talentirana glumica (viđena u predstavi San), ali ovdje nije došla do izražaja.
2. Medeja ne smije milovati po licu Peleja jer šalje zbunjujuću poruku – ili da ga miluje kao dječaka jer je glumac sitan, ili da ga miluje kao muškarca – a niti jedno ne pristaje postavljenom liku Medeje.
3. Kor igraju žene, i tada imaju plašteve, ali kad igraju vojnike, koji dolaze s Kreontom, ne mogu početi korske ženske replike prije nego ponovo obuku plašteve.
4. Nepotrebni su suvremeni dodaci (gas maske kora, kotač bicikla koji Medjea drži kao harfu pa i preglasna rock glazba) jer kor odlično igra s plaštevima, kapuljačama i štapovima, a Medeji je to nepotreban rekvizit. Predstava priča originalnu priču i ona dopire i do nas danas, a kako predstava nije išla u osuvremenjivanje (ni u priči, ni u igri), ovi rekviziti su ostali na razini pojavnosti i nisu potrebni.
5. Nije dobro riješen kraj (prijedlog: Medeja se povuče u pozadinu, a zbor pokušava za njom, ali ne može; zatim ona krvava lica dolazi naprijed, zbor pada na pod; Jazon pokušava doći do nje, ali ne može od zbora, pada na koljena; Medeja se penje na povišeno mjesto – neki kubus ili kocka – i mrak!), kao ni dodatak suvremenih stihova na kraju. Bolje je pronaći stih iz same Medeje koji daje tu poruku.
Unatoč nabrojenom ova je predstava odlično zamišljena i režirana pa su zato nagrađeni za najbolju režiju Nikolina Marinić i Marko Dragičević, a dobili su i Nagradu za predstavu u cjelini, odnosno ta je predstava proglašena najboljom na smotri.
Odluka selektora:
Za 53. FHKA predlažem predstavu Medeja, Bjelokaz 2 Bjelovarskog kazališta.
SANJA NIKČEVIĆ, selektorica
U Zagrebu, 3. 04. 2013.