Narodne nošnje

Narodna nošnja Bilogore – Veliko Trojstvo

Izuzetna nam je čast ponuditi Vam na prodaju knjigu “Narodna nošnja Bilogore – Veliko Trojstvo” autorice Gordane Matunci. Knjiga je to koja predstavlja narodnu nošnju seoskog naselja Veliko Trojstvo, koje je smješteno podno valovitih obronaka Bilogore u Bjelovarsko-bilogorskoj županiji. Uz prostorna i kulturno-povijesna obilježja ovoga kraja, knjiga govori i o tekstilnom rukotvorstvu i nošnjama Bilogore te sadrži detaljan opis muške i ženske narodne nošnje Velikog Trojstva. Veliku vrijednost ovoj knjizi daju zanimljive fotografije iz davnih vremena kao i upute za rekonstrukciju, dekompozicija originala i prijedloga za izradu. Dodatnu vrijedost joj daje i činjenica što se knjiga sastoji i od dijelova prevedenih na engleski, njemački i francuski jezik.

Nakladnik knjige je Hrvatski sabor kulture, krovna organizacija hrvatskog kulturnog amaterizma, osnovana 1948. godine, a sastoji se od 807 udruga s oko 80000 članova. Knjiga Vam može poslužiti za izučavanje narodnih običaja, njihovo očuvanje i kao poslovni poklon (namijenjen za domaće i strane partnere zbog prijevoda na tri strana jezika). Cijena ove knjige je 70,00 kuna, a kompletnu ponudu naših knjiga i ostale literature možete vidjeti na web stranici www.hrsk.hr . Sve informacije vezane uz našu prodaju možete dobiti na telefon 01/ 4618-825 (gospodin Zdravko Pavičić) ili na email hrv.sabor.kulture@zg.t-com.hr.

Narodna nošnja Bilogore

Izvadak iz knjige “Narodna nošnja Bilogore – Veliko Trojstvo”, Gordana Matunci

Nošnja Bilogore spada u takozvano nekrojeno ruho, jer se pojedini dijelovi odjeće izrađuju spajanjem ravnih komada platna. Ovi dijelovi se zatim slažu u veće i manje nabore – rozaju se (ženska rubača, muška rubača, muške gaće).

Osnovni materijal za izradu muške i ženske odjeće je domaće platno. Platnena se odjeća nosi ljeti i zimi. Za hladnijeg vremena navuku se krzneni i sukneni ogrtači – zobunci, kabanice, čove.

Ženska nošnja se sastoji od tri osnovna dijela: oplećka, rubaca,  fertuna. Ispod njih se oblači podoplečak i dvije do tri podrubače. Oplećak se vezao ispod vrata crvenom vrpcom. Rubača seže do gležnja. Oblačila se preko oplećka i vrpcom omatala i vezala oko pojasa. Preko rubače se polagao fertun iste duljine kao i rubače i lijepa vezao otraga u mašlin.  Kao gornja odjeća oblači se svileni prsluk – lajbec – zobunac, koji se vezao sprijeda. Imao je dekoratirvnu i magijsku namjenu čuvanja od zlih pogleda i uroka.

Zimi se oblači kožunac i duga ili kratka surina. Kožunac je izrađen od janjeće kože, domaće učimbe i izvedbe. To je prsluk bez rukava zatvoren do vrata, koji se sprijeda kopča kožnim gumbima i petljicama. Seže do kukova, a sprijeda i straga je produžen kružnim zaobljenjem. Izrađivao se od bijelog i tamnog runa, a bio je bez ukrasa, jer se nosio kao radna odjeća. Surina je dugi ili kratki kaput od darovca – valjanog ili stupanog sukna, izrađen u obliku kabanice. Ukrašavao se crvenim, žutim ili crnim gajtanima, a zakopčavao kožnim gumbima i petljicama.

Kepenak – kabanica vojničkoga kroja, izrađena od tamno modroga ili crnoga tvorničkoga sukna. Iznošena se mogla kupiti na sajmovima movima, a šivali su ih majstori krojači i spretnije seoske švelje – šnajderice. Kepenak se nosio u devetnaestome stoljeću, a ponegdje se zadržao i do II. svjetskog rata. Nosile su ga žene i muškarci.

Debeli i vuneni i sukneni rubci su se nosili složeni u trokut ili pravokutnik, zabačeni preko ramena. Ukrašavani su debljim sukanim resama. Kupovali su se na sajmovima.

Na noge se obuvaju čarape ili omataju obojci, a zatim se obuvaju opanci.

Glavu prekriva kapca – poculica i peča – marama.

Djevojke se u svakodnevnoj nošnji ne razlikuju od mladih udatih žena. Djevojčice i mlade djevojke ne nose lajbec – prsluk, i imaju otkrivenu glavu.

I muška nošnja Bilogore ima sve odlike panonskoga ruha. Sastoji se od: gaća, rubače i lajbeca – zobunca, a dodaje se i fertun, šešir i šubara.

Gaće imaju nogavice od jedne i pol, dvije ili tri pole, prema tome da li su šivane za radnu ili svečanu namjenu. Donji dio nogavica završava s resama – frandama, napravljenim izvlačenjem niti potke.

Fertun je šivan od jedne pole platna, koja se sa svake strane nabere u dva nabora. Ukrašen je crvenom utkanom partom preborom na šibe ili tkanjem na feler. Ukrasi su se izrađivali prema predlošcima za ručnike, jastučnice i vilane, ali u skromnijoj i jednostavnijoj varijanti.

Zimi se oblači: kožun, kožunac, zobunac, kepenak i čova.

Kožun je krzneni kaput od janjeće kože, bijeloga ili tamnoga runa. Sezao je do pola bedara. Runo je na unutrašnjoj strani, a izvana kožni dio, koji je učimbom dobio žutu boju. Kožun se ukrašavao crvenim vrpcama, cvjetićima obametnutim vrpcama, bobicama i gumbima od kože. Uz to se umeću i stakalca. Vrpce su se ovijale oko cvjetića ili činile ornamentalne ukrase oko donjih rubova i rukava. Na leđima je bio veći centralni ukras. Kožun je zatvoren do vrata. Oko vrata je također ukrašen kožnim ukrasima. Kopča se sprijeda kožnim petljama i gumbima. Izrađivao se i kožun bez rukava. Kupovao se na sajmovima od majstora krznara.

Kožunac je kožni prsluk, koji je po izgledu, izradi i namjeni istovjetan sa ženskim kožuncem.

Zimi se nosio i zobunac – prsluk izrađen od čvršćeg domaćeg ili tvorničkog sukna, a po kroju je istovjetan s onim koji je izrađivan od tanjeg sukna.

Kepenak su nosili i muškarci i žene, a to je često bio isti odjevni predmet.

Čova je duga kabanica od darovca – valjanog ili stupanog sukna. Sezala je do zemlje, a ukrašavala se žutim, crvenim ili crnim gajtanima. Zakopčavala se kožnim gumbima i petljama.

Kožni i sukneni dijelovi nošnje nestaju iz upotrebe početkom XX. stoljeća pa se izvorni primjeri na terenu više ne mogu naći. Oni žive još samo u sjećanjima kazivača.

U vrijeme razvijenih obiteljskih zadruga, do polovice XIX. stoljeća, seljaci su sami izrađivali kožnu obuću – opanke. Uz njih se polako javljaju, a pritom i prevladavaju obrtnički proizvodi majstora opančara, postolara i čizmara.

Postupnim prestankom intenzivne tkalačke proizvodnje, prestaje i izrada nošnje u seoskim domaćinstvima, a postojeće primjerke oblače samo starije dobne strukture stanovništva, još samo u svečanim prigodama ili za ukop. U novije vrijeme se oblači nošnja za smotre folklora i druge javne nastupe na proslavama i manifestacijama.

Muška i ženska nošnja Bilogore nosila se kao svakodnevna odjeća uglavnom do I. svjetskog rata, kada se počinje naglo napuštati i zamjenjivati novim tvorničkim proizvodima.

Narodna nošnja Pisanice

Zbog ranog napuštanja tradicijskog ruha (nakon 1. svj. rata), vrlo je teško naći komplete originalnih narodnih nošnji. Ipak, u fundusu udruge nalazi se nekoliko iznimnih i vrijednih primjeraka koji su pronađeni kod ovdašnjih obitelji. Dolaskom Nijemaca i Mađara na ovaj prostor krajem 19. i početkom 20. stoljeća, pojavljuju se različita obrtnička zanimanja koja utječu na način odijevanja. Hrvatsko i srpsko stanovništvo prihvaća takav način odijevanja, ali zadržavaju dijelove svojih nošnji.
Hrvatice tog razdoblja nose bijele šlingane skute, bijele pregače od platna zamjenjuju onima od krepdešina, svile, brokata ili muslina, na glavi nose špice sašivene od svile. Također bluze šivaju od istog materijala.

Njemice nose suknje od kašmira s cvjetnim uzorkom, dok su bluze jednostavne i istih materijala kao i kod Hrvatica.

Mađarice nose suknje od štofa koje su sitno nabrane (isfaldane).

Žene srpske nacionalnosti nose skute od domaćega materijala, kao i Hrvatice, ali koriste bluze i ostale gornje dijelove odjeće izrađene od vune.

Scroll to Top